socia

Moj mali, veliki, novi, stari (ima ih puno) prozor u svijet, jer to je uvijek jedan te isti , malo me ne zadovoljava. Zakržljao je ili sam ja promijenila ukus i jezik kojim se nosim a i to sam primjetila, neznam koji mi je bog ali jezik kojim pričam ne sreće me često onda neznam više ko je iz Turske, ko priča švapski, ko kineski, jer brate ima i toga....

 Nije nego! Nego, nema veze, uglavnom taj prozor me ne zadovoljava ne sada tek, ili ne više, zar je važno. Vidim ljude, kako opisuju svoje muke, i da stvar bude gora to mi se još jedino i pričinja vrijednim, a filmovi? Rabiš ih, ko guzpapir su!

Nema veze, ima i drugih prozora, a i kaj bi to bilo da samo stojim na prozoru i čekam da prođe nešto fino, i dobro. Iako da, stojim. Malo sam zbunjena!...

Hm, negdje sam se izgubila u prijevodu ali evo jedan stari koji nisam valjda stigla objaviti, a tiče se one stare teme...znate već tamo neke pilane, adam i eva ljudi, pa, potsjetite se ako niste.

A evo:

Da, znam u čemu je problem kada govorim o muškarcima i ženama, postoje i LJUDI. To je posebna vrsta koja se odaziva na ime čovjek tj. čovječe, a viša su vrsta od čistokrvnih muškaraca i žena, jer su ovi svjesni samo svojeg genitalnog organa i to ih određuje, dok su ljudi na malo višem evolucijskom stupnju! Ne pitajte me tko me razljutio, jer nije nitko…

Ja sam negdje između te dvije vrste…

kaj ja znam, valjda sam srala nešto, mmmmh!

i javi se, pojavi se..............................................................................

 Znaš kako je teško brisat poruke koje su ti bile tako mile.. znaš, naravno. I znaš da ih ponovnim čitanjem nećeš opet vratiti i one se ne ponavljaju.

A ti plačeš, u sebi, dok ih čitaš i razmišljaš: kako su lijepe, a nema ih više.

I što ih više čitaš, dulje premotavaš to ti se više gade, i kud onda s njima.

Nemoj, pusti, nek sanjaju........

jutro donosi sunce; na vlažnim oblacima tuge: padaju po nama te kašmirske zrake - vukući nas dalje, sve dalje od oluje .

Craig David

Jamie Cullum

John Legend

My Morning Jacket

Katie Meluha

Kaiser Chiefs

Kasabian

John Fruiscante

the Streets

ma.. zarazila sam se, što još fatalnoga imam..?! :))

 dA, nadrealistično možda (:"kako ja znam biti zaljubljena". Ludo! A tko bi rekao da možeš voljeti ponovo, do you beleve in love after love, ja mislim da ću si to postavljati dok se ponovno ne zaljubim- uvijek! Uvijek mislim da da, da postoji, i to ne samo jedna ljubav, više njih ...

Žao mi je kako sam reagirala i tako možda uništila sve to nešto oko čega se radi, a možda to kako sam se izrazila (2 posta prije ovog) daje mi do znanja da ružne riječi koliko god se tješim da sam ih izgovorila i napisala u bijesu, ničemu ne služe niti takve niti u kojem drugm kontekstu. I da se ispričam hiljadu i jedan put neće biti isto. Ali rastem, svi rastemo, i neću brisat dok ne skužim kako da se od toga obranim. A da vam priznam to sam već i skužila! Neću se družiti s ljudima koje izazivaju bijes u meni...

Takoc! au revoir, and I'll be back!

HM, prošlo me. A što i ne bi...

imam nešto, za sladokusce, od onih koji obožavaju gljiviti po tuđim  mislima i hraniti se tom odvratnom mozgovinom, a onda opet shvatiti kako je to DIVNO..

DAKLE:

 Htjela bih početi s nečim. Htjela bih da to ima svoj redoslijed, koliko može pravi. S nečim kažem zato jer često kada stanem da o tom iti razmislim kamoli sročim... zvijer je taj um...skrivati se po zakutcima svoje glave u potrazi za izgubljenim blagom čudno je za reći, još čudnije za osjetiti. No najmanje mi je želja gubiti se i po literarnim dosjetkama. Od nekud ja ipak počinjem, to je jako teško!...Da bih upotpunila ovaj iskaz početi ću skupljati sve zapisano, neka ovo bude moj zavjet.

Javio se on. U mojem eteru, čak niti u mojoj glavi, čak niti riječima. Javio se svojom pojavom, tj. pojavio se! Ja sam ga registrirala kao takvog, čak sam znala kako se zove...a zove li se on uopće?!Možda je samo lik koji je morao doći i biti tu, samo da umiri moju glad za neviđenim, glad za parapsihološkim i glad za pažnjom koju je tako htio-nehtio poklonio. Osjećaj je došao kao kiša, kao nešto što se znalo i čekalo...tako da niti malo nisam ostala iznenađena, a koliko sam bila uzbuđena...zna se, ja još uvijek znam.(I jako dobro osjećam).Kako da još samo uvažim da je to čovjek od krvi i mesa ,negdje živi, nekom se smije, neko ga gleda i raduje se. Kako da na to gledam dok me kidaju još strašnije pomisli kako je to samo sjena jednog čovjeka došla iz neke daleke mi budućnosti gdje je u stvarnosti još samo hrpa kostiju, i tu  u mom tijelu našao izlaz iz smrti. Ili je to i dalje čovjek sa imenom i prezimenom ,nosi ga okolo i živi svoj mali život P. F. Ako je tako još me uvijek hoće raznijeti misao da li on to sve svjesno radi ili se to provlači još ovaj zadnji put ,sad tako jezivo kroz moje vijuge da me odnosi do ludila?........Možda jednoj ludi poput mene sve manje ludo bilo bi i manje značajno...tko će znati?!...

Nije govorio, kao da je znao da mi njegova prisutnost već sve govori, da je tu, da me želi čuti, možda se osvrnuo konačno i na nas koji smo negdje zapeli, davno, davno, sa suzom u oku jednom-ikad nađenog partnera koji to nije. Ljubavi koja zna za sebe ali nas dvoje koji nismo znali za nju, ljubavi profućkane ispraznim razmišljanjem: nešto bi se pokvarilo...da mi bar to sve nije bilo tako sveto. Nema tu riječi, da me itko pitao, kojom bi opisala stanje- znam na čemu sam, znanje..pih. Da čovjek bude siguran potrebno je mnogo više od lajavog – rekao mi je, štogod!

Ljubav. Ljubav je voljeti nekog svakog dana iznova. Iznova znati iznova osjećati, nositi i gutljaj boli i gutljaj snova, gutljaj mazohizma da se možeš iznova tako mučiti ali dovoljno da uz ljubav ne stoji ništa površno.

Kada bi bar uvijek moje riječi značile toliko da se njega dotiču. Dotiču ga se i sutra i jutros......

No, gle mene, pijana sam od snova i sama u svojoj kreaciji. Ima nešto što je točno, u svemu tome da ljubavi nema ne bi bilo priče.»Bilo je vrijeme, mjesto, koje smo se bojali upoznati»...evo mjesta koje nas straši, bojimo ga se, bojimo se, ne posljedica, bojimo se straha .Znamo ga, upoznat ćemo ga.

Vidim snagu u toj priči, ne priči, zapravo, početku ,i vidim da nije loše saznati nešto tim vanosjetilnim putem iako sve što sadržava to je osjet, uzdah i izdah. Moj pokret,  njegova kretnja, naše reakcije.....

Sve u svemu, došao je, obavio moj zrak svojim dahom, a ja sam prvi put htjela iz toga nešto napraviti, nekako to zabilježiti ili samo toliko usjeći da to i ostane...da bude jasno gdje je bio u svojim mislima, da to ne prođe kroz ovaj život u obliku leptira koji nema put niti cilj...leptir..........L E P T I R ...leti, ja isto!!!

Imaš pravo da kažeš ,luda i zaluđena. Ja sam za, čime da se, u životu ovom, bavim osim osluškivanja tuđih misli koje zapravo ne beru neki pravac, nego samo ko' kokoše u tijesnom kokošinjcu vrte se oko svojih guzica, u ovom slučaju čak ne znam što bi to bilo. To se ne vrti niti oko čega, ali onda odjednom stanem i kužim da vodim zanimljiv razgovor koji tko zna da li bi uopće ikad vodila da je sve stvarnost. Čudno je to , stvarnost ili ne?!Moja svakako.

Vodim tako razgovor kao da vodim ljubav, strasno i predano. No opet i tu se dogode trenutci nepažnje i dekoncentracije pa ti na jednoj strani nema bitnije stvari od sljedećeg trenutka, a zapravo sjediš na wc-u ,sam i usamljen i pričaš u neki nevidljivi eter, čovjeku udaljenom puno više i od kućnih vrata...on sjedi negdje zavaljen na kauču, grli svoju curu i sluša mene kako komentiram količinu posranog! Katkad romantika prerasta u realizam katkad u nadrealizam, sve zavisi od trenutka...

AKO NEKO HOĆE SRAT, KOMENTIRAT.. SLOOBOODNO!! dakle, molim vas...

Nemoj znati što te čeka, daleka su ta prostranstva .. a i meka..

Zovi se sudbinom svojom, jer

Zovi se zvijezdom mladom, jer

Ona ne zna što je još

Ona ne zna je li obitava već tko na njoj, tamo

U prostranstva moru

U bića tijelu

Tijelu neba, punog i nepreglednog..

da, apsolutno, niti možeš niti znaš, i da sam pametna ne bi postala ovu pjesmu bez veze prije nego bih je taman sad upostirala. Jest to je tako, zajebano i ideš dalje. Da mi sad neko dođe i kaže da sam trebala znati (jer često to tako ide) poslala bih ga u tri pičke materine. Da, drago mi je što se mogu otvoreno izražavati na ovom blogu. Eto, raj je prekrasan, sve je i ovdje tip top, ali ja ne bi pričala sa ovim šugavim smrdljivim strojem, sa vama, prekrasnom bandom luđaka i izopćenika da je sve u redu, zar ne. Imala bi smrdljiv razgovor ili usrano gledanje filma ili ševu na brzaka s nekim, s frendom, frendicom, nekom uši, nečjom zanemarenosti. Jer, kako sam! halo, kako sam!!! Loše sam, nije mi do usranog postiranja ali usamljena sam pa me jebe to što niti znam više koji bi danas film pogledala, koju od pet knjiga koje čitam bi nastavila ili čak opet učila, e, to bi mi bila stvarno utjeha. Još malo, što sam se osramotila, zvala frenda koji mi je zbog zauzetosti (ima curu u stanu) zaželio sretan put i nikad više, naravno to sam ga upitala, i poželjevši mi šifrirano poručiti neki kurac rekao mi

: da, da naravno!

Ok, jel ja i tu nekog maltretiram, da pestanem...

PITANJE!!..

ah, tko bi mi to mogao odgovoriti, luda kučka puna pakosti? koju čitam ko da mije sestra, ili malog ćelavog koji glumi dijete, ili teenagere "ovoga svijeta" jer pusti ih oni znaju što čine. Jebe mi se za sve!

dodaj sliku? - nemam sliku! nemam ni tona, ako iko kuži što to znači..

ispričavam se djetetu, zainteresirao me, nije ništa kriv, a ni kučka. ni teenageri zaboga. ali ne razumijem ništa... može li mi neko pomoći razjasniti...ove pojmove?!pliz...

Ostao je samo prostor. Kauč, ormari, stol i stolice… Da ne budem dosadna, i sve ono što sam rekla zadnji put o stvarima koje se sele, pah, i vrijedi i ne vrijedi, ružno mi je reći ali plače mi se kad ih vidim. Nije radosno. Nosim sve sa sobom i to me tješi. Ne znam samo kud ćemo s klavirom, u novi stan ne paše..glupo! Dobro da uzimam mobitel i takve stvari, jer da mi nema te poveznice bila bih skroz utučena, a ne selim tako daleko jeb..te. Kako sam patetična, ma dobro, i ispite što su mi ostali nosim sa sobom.. tak' da neće mi biti dosadno, jedino ako se ne preselim na posve drugu lokaciju, što je isto tako moguće, nego onda nema više kuknjave. Gledate Bubimira?, čista radost ovih dana. A i ovo ljeto, bit će još malo jalovo, ček da se oraspoložim…

Pus-guz…

Hm, zaboravila sam komentirati sve što se događa (i ne događa) vani, a ono što se događa... tako je slatko za opisati. Dok sam se ja "zabila" u  svoje dupe. Nego...

Dakle moj osvrt na naš nastup u prvenstvu,prva utakmica bila je teška, oni Brazilci trče po igralištu ko' da im tabani gore, a mi kad smo se dočepali lopte:"uuu, vidi loopta! i dribl-dribl, da oprostiš drk drk, i maz-maz sa loptom umjesto da naglavačke dodamo. Ne znam jel to obilježje Hrvata ali ego trip nam nije na čast jer kad treba dodat loptu ili je malo zadržati za sebe dobro ćemo razmisliti. Nije nego. I tako mi je bilo drago to drugo poluvrijeme jer smo pokazali snagu, i pamet a Brazilci se malo zbunili jer nisu to očekivali, ne ne!

Japan, tog se ni ne sijećam...

A jučer, ha, dobro da su naglasili da njihovih igrača ima puno koji nose naše korijene pa mi je bar bilo jasno što se zbiva kad su počeli suosjećajno i bratski dopuštati... Nije nama niko kriv što smo dobili prvi na njihovu grešku, a šut je bio gimnazijski odličan,zar ne! i to nije nikakav bed da bi se morali povući kao skromna braća! Baš smo zvr-zvr..  I tako, nije bilo loše! samo na kraju, ijako vidim da smo bili izuzetni i da prvaa nije bila slučajna, bila sam i ja malo tužna (jer mi se stari skoro rasplakao...)

Nem' pojma. ostajem glupa u ovom slučaju, trebali smo pobijediti te MAMLAZE.

pozdrav svima, koji vole nogomet..

BYE_BYE